Secrets
Tajna ljubav iz skolskih dana
Ljubav koja nikada nije bila moja, a ipak je obilježila jedan dio mog života...
Da, bilo je to davno… Prije više od deset godina.Krenula sam u srednju školu. Bila sam mlada, naivna djevojka, imala sam jednog divnog dečka koji me, istina, volio svim srcem. Ali onda se dogodilo nešto što nisam mogla predvidjeti…
Prvog dana škole ugledala sam njega. Naši su se pogledi susreli i, ne znam kako bih to opisala, ali u tom trenutku nešto se u meni promijenilo. On, crn, lijep, šarmantan, s nekim posebnim pogledom… A ja, mala klinka, blijede puti, koja nije ni slutila da će joj upravo taj pogled obilježiti naredne tri godine života.
Kažu da ljubav na prvi pogled ne postoji. Govorili su mi da je to samo prolazna zaljubljenost, ali ja sam se uvjerila da ipak postoji. Jer ono što sam tada osjećala bilo je nešto što nikada prije nisam doživjela.
Danima sam čeznula za njim. Jedva sam čekala jutro, školu, hodnike i one trenutke kada bi nam se pogledi susreli. Naravno, tadašnjeg dečka sam ostavila. Više me nitko nije zanimao. U mojim mislima postojao je samo on. On, on i opet on.
Bila sam luda za njim. U školu sam išla s jednim jedinim razlogom, da ga vidim. Tri pune godine bila sam, čini mi se, najsretnija djevojka na svijetu. S vremenom smo se čak i zbližili, ali nikada se između nas nije dogodilo ništa konkretno. Uvijek je postojala neka nevidljiva nit koja nas je povezivala. Nešto što nikada nisam znala objasniti, a što sam osjećala svakim dijelom sebe.
On je bio pravi mangup. Što ću, takav je bio… Lijep, crn, šarmantan, pomalo nestašan. Imao je i druge djevojke, ali čak ni to nije moglo promijeniti ono što sam osjećala. Meni je bilo dovoljno samo da ga vidim. Da prođe hodnikom, da osjetim njegov miris, da na trenutak uhvatim njegov pogled.Ponekad bih čak trčala do autobusne stanice samo kako bih ga vidjela u autobusu dok prolazi. Zamislite tu ludost! A meni je to tada značilo sve. Bio je to moj mali ritual, moja tajna sreća, nešto čemu sam se radovala iz dana u dan.
Bio je moja najveća tajna. Tajna koju sam čuvala duboko u sebi. Sjećam se čak da sam molila Boga da padne razred. Bio je godinu dana stariji od mene, a išli smo u isti smjer. Samo sam željela da ponavlja razred, pa da, eto, završi u mom. Danas se tome nasmijem, ali tada mi je to bila najiskrenija želja. Haha. Netko bi pomislio da sam bila luda. A možda i jesam… Luda za njim. A onda je došao dan kojeg se nisam željela ni sjećati. Završio je školu.
I kao da je s njegovim odlaskom jedan dio mene otišao zajedno s njim. Sve se nekako slomilo. Posljednja godina srednje škole više nije bila ista. Nisam se radovala odlasku u školu. Nije bilo njegovih pogleda, nije bilo slučajnih susreta u hodniku, nije bilo njegovog mirisa dok bi prolazio pored mene. Nije bilo razloga zbog kojeg sam se svakoga jutra budila s osmijehom.Ostali su samo hodnici, autobusi, prazna mjesta i uspomene.
Danas, nakon toliko godina, kada se sjetim svega, srce mi se stegne. I evo, dok ovo pišem, oči mi se pune suzama. Ne znam zašto… Možda zato što ne nedostaje samo on, nego i ona djevojčica koja sam tada bila. Ona koja je s toliko iskrenosti, nevinosti i ludosti znala voljeti nekoga, a da od njega nije tražila gotovo ništa.Možda nikada nije ni znao koliko mi je značio. Možda nikada nije shvatio da je nekome bio razlog za osmijeh, razlog za dolazak u školu i najljepši dio jednog životnog razdoblja.I možda se nikada ništa veliko nije dogodilo između nas, ali u meni se dogodilo toliko toga.Neke ljubavi nikada ne postanu stvarnost. Ne dobiju svoj početak, svoju vezu, svoje zajedničke fotografije ni sretan završetak. Ostanu negdje između pogleda, slučajnih susreta i neizgovorenih osjećaja.A on… On je ostao moja najljepša srednjoškolska uspomena.I znate što? Možda ga nikada nisam imala, ali tih nekoliko godina imao je posebno mjesto u mom svijetu. I danas, nakon više od deset godina, kada zatvorim oči, na trenutak ponovno postajem ona ista djevojčica koja jedva čeka otići u školu… samo da bi vidjela njega.Jer neke priče nikada ne završe u srcu. Samo prestanu živjeti pred našim očima.
Da, bilo je to davno… Prije više od deset godina.Krenula sam u srednju školu. Bila sam mlada, naivna djevojka, imala sam jednog divnog dečka koji me, istina, volio svim srcem. Ali onda se dogodilo nešto što nisam mogla predvidjeti…
Prvog dana škole ugledala sam njega. Naši su se pogledi susreli i, ne znam kako bih to opisala, ali u tom trenutku nešto se u meni promijenilo. On, crn, lijep, šarmantan, s nekim posebnim pogledom… A ja, mala klinka, blijede puti, koja nije ni slutila da će joj upravo taj pogled obilježiti naredne tri godine života.
Kažu da ljubav na prvi pogled ne postoji. Govorili su mi da je to samo prolazna zaljubljenost, ali ja sam se uvjerila da ipak postoji. Jer ono što sam tada osjećala bilo je nešto što nikada prije nisam doživjela.
Danima sam čeznula za njim. Jedva sam čekala jutro, školu, hodnike i one trenutke kada bi nam se pogledi susreli. Naravno, tadašnjeg dečka sam ostavila. Više me nitko nije zanimao. U mojim mislima postojao je samo on. On, on i opet on.
Bila sam luda za njim. U školu sam išla s jednim jedinim razlogom, da ga vidim. Tri pune godine bila sam, čini mi se, najsretnija djevojka na svijetu. S vremenom smo se čak i zbližili, ali nikada se između nas nije dogodilo ništa konkretno. Uvijek je postojala neka nevidljiva nit koja nas je povezivala. Nešto što nikada nisam znala objasniti, a što sam osjećala svakim dijelom sebe.
On je bio pravi mangup. Što ću, takav je bio… Lijep, crn, šarmantan, pomalo nestašan. Imao je i druge djevojke, ali čak ni to nije moglo promijeniti ono što sam osjećala. Meni je bilo dovoljno samo da ga vidim. Da prođe hodnikom, da osjetim njegov miris, da na trenutak uhvatim njegov pogled.Ponekad bih čak trčala do autobusne stanice samo kako bih ga vidjela u autobusu dok prolazi. Zamislite tu ludost! A meni je to tada značilo sve. Bio je to moj mali ritual, moja tajna sreća, nešto čemu sam se radovala iz dana u dan.
Bio je moja najveća tajna. Tajna koju sam čuvala duboko u sebi. Sjećam se čak da sam molila Boga da padne razred. Bio je godinu dana stariji od mene, a išli smo u isti smjer. Samo sam željela da ponavlja razred, pa da, eto, završi u mom. Danas se tome nasmijem, ali tada mi je to bila najiskrenija želja. Haha. Netko bi pomislio da sam bila luda. A možda i jesam… Luda za njim. A onda je došao dan kojeg se nisam željela ni sjećati. Završio je školu.
I kao da je s njegovim odlaskom jedan dio mene otišao zajedno s njim. Sve se nekako slomilo. Posljednja godina srednje škole više nije bila ista. Nisam se radovala odlasku u školu. Nije bilo njegovih pogleda, nije bilo slučajnih susreta u hodniku, nije bilo njegovog mirisa dok bi prolazio pored mene. Nije bilo razloga zbog kojeg sam se svakoga jutra budila s osmijehom.Ostali su samo hodnici, autobusi, prazna mjesta i uspomene.
Danas, nakon toliko godina, kada se sjetim svega, srce mi se stegne. I evo, dok ovo pišem, oči mi se pune suzama. Ne znam zašto… Možda zato što ne nedostaje samo on, nego i ona djevojčica koja sam tada bila. Ona koja je s toliko iskrenosti, nevinosti i ludosti znala voljeti nekoga, a da od njega nije tražila gotovo ništa.Možda nikada nije ni znao koliko mi je značio. Možda nikada nije shvatio da je nekome bio razlog za osmijeh, razlog za dolazak u školu i najljepši dio jednog životnog razdoblja.I možda se nikada ništa veliko nije dogodilo između nas, ali u meni se dogodilo toliko toga.Neke ljubavi nikada ne postanu stvarnost. Ne dobiju svoj početak, svoju vezu, svoje zajedničke fotografije ni sretan završetak. Ostanu negdje između pogleda, slučajnih susreta i neizgovorenih osjećaja.A on… On je ostao moja najljepša srednjoškolska uspomena.I znate što? Možda ga nikada nisam imala, ali tih nekoliko godina imao je posebno mjesto u mom svijetu. I danas, nakon više od deset godina, kada zatvorim oči, na trenutak ponovno postajem ona ista djevojčica koja jedva čeka otići u školu… samo da bi vidjela njega.Jer neke priče nikada ne završe u srcu. Samo prestanu živjeti pred našim očima.
💬 Responses (0)
No responses yet. Be the first to share your thoughts.